BRIGA O SEBI

Što znači brinuti o sebi i vlastitom mentalnom zdravlju?

Moramo li doći "do ruba" da bismo se aktivirali i potražili pomoć?

Kako mjeriti rezultate psihoterapije?

Briga o sebi

U vremenu u kojem živimo svaki dan smo izloženi različitim oblicima stresnih situacija. One mogu biti vezane za radno okruženje (odnosi na poslu, zahtjevi i očekivanja, (ne)zadovoljstvo poslom koji obavljamo...) ili za obitelj (odnosi sa članovima obitelji, očekivanja, razina međusobnog razumijevanja i podrške, kvaliteta komunikacije u obitelji...).

Postoji i treće područje koje može biti izvor stresa, a to smo mi sami, naš unutarnji svijet (vrijednosti prema kojima živimo, očekivanja od sebe i drugih, (ne)zadovoljstvo samima sobom...).

Briga o vlastitom mentalnom zdravlju pretpostavlja motivaciju za pokretanje pozitivnih promjena u vlastitim životima. To često uključuje iznošenje i proradu bolnih sadržaja koji se nalaze u nama (različita životna iskustva i za njih vezane emocije) kao i suočavanje sa stvarima koje ponekad ne želimo vidjeti jer osjećamo da zahtijevaju mijenjanje, a trenutno na to možda (ipak) nismo spremni.

Svaka promjena uz pozitivne aspekte u sebi sadrži i neke koje možemo doživjeti kao negativne s obzirom da svaka promjena direktno utječe na uspostavljenu i dobro poznatu ravnotežu u našim životima. Ta ravnoteža, naš životni balans, daje sigurnost i okvir unutar kojeg živimo i radimo i mi ju stalno održavamo makar bila po nas i štetna.  

 

Osobni razvoj 

Ponekad nam, međutim, naša intuicija, naš unutarnji glas vrlo jasno ukazuje da je vrijeme zastati i pozabaviti se sobom i kvalitetom vlastitog života. Zašto? Zato jer svatko od nas ima pravo na ispunjen i svrhovit život. Svatko ima pravo razviti svoje potencijale i izabrati način života koji će ga/ju činiti sretnim i korisnim sebi, svojoj obitelji i društvu. 

Kroz brigu o sebi rastemo, učimo o sebi i o drugima, otvaramo nove poglede i perspektive, bolje razumijemo sebe i druge, hrabrije koračamo kroz život čineći drugačije izbore. Briga o sebi otvara prostor za osobni razvoj, a rezultati rada na sebi direktno se manifestiraju na sva tri gore navedena područja:

1. na profesionalno okruženje (pojašnjavanje vlastite profesionalne uloge, bolje razumijevanje odnosa sa kolegama, pronalazak svog mjesta unutar kolektiva, jasnije postavljanje granica u odnosu sa kolegama ili nadređenima...)

2. na obitelj i obiteljske odnose (povećanje međusobnog razumijevanja, razrješavanje neadekvatnih obrazaca ponašanja u obitelji, veće uvažavanje svojih potreba kao i potreba članova obitelji...)

3. na unutarnji svijet (upoznavanje sebe, bolje razumijevanje vlastitog ponašanja, povezivanje sa svojim kvalitetama, razumijevanje uzroka neadekvatnih obrazaca vlastitog ponašanja, razvijanje odnosa sa sobom, ljubav prema sebi...).

Uloga psihoterapije u procesu osobnog razvoja

Psihoterapija je jedan od načina kako se približiti sebi i naučiti bolje razumijevati samog/samu sebe te aktivno utjecati na povećanje kvalitete vlastitog života. Postoje različiti oblici psihoterapije (individualna, grupna, obiteljska...) kao i različiti psihoterapijski pravci i svatko može izabrati ono što mu/joj najviše odgovara. Najvažnije je smoći hrabrosti i dogovoriti prvi razgovor sa psihoterapeutom. I nakon toga procijeniti da li je to to, da li je to "prava" osoba kojoj ću povjeriti svoje brige, tuge i radosti, svoju teškoću i lakoću, osoba kojoj se otvaram i s kojom rastem.

Rezultati psihoterapije

Kad brinemo o sebi i o svojim potrebama, tada si omogućavamo daljnji emocionalni i duhovni razvoj:

- rastemo kao osoba

- bolje razumijemo sebe i svijet oko sebe

- jasniji su nam izbori koje činimo

- unosimo u svoj život više spontanosti i kreativnosti

- mijenjamo svoje ustaljene obrasce ponašanja

- stječemo veću razinu osobne slobode u odnosima sa drugima

- kroz uvide koje stječemo kroz terapijski rad direktno i indirektno utječemo i na svoju okolinu

 

Psihoterapija je proces koji zahtijeva vrijeme i posvećenost obje uključene strane što i psihoterapeuta čini aktivnim sudionikom u procesu. On/ona je osoba koja vodi, pomaže u procesu razumijevanja onoga što se događa u terapiji, olakšava izražavanje emocija i usmjerava terapijski proces prema unaprijed definiranim ciljevima terapije. Zbog toga se kaže da se terapija "događa" u odnosu između terapeuta i klijenta što pretpostavlja odnos povjerenja i diskrecije - zaštićeni prostor u kojem se odigrava sam život.

 

NAGRAĐIVANJE

Roditelji su prve osobe u životu djeteta koje djetetu odražavaju svijet koji ga okružuje. Kasnije se uz roditelje uključuju i drugi članovi naše obitelji, zajednice u kojoj živimo, i od svih učimo - učimo o sebi i svijetu oko sebe. 

Tijekom odrastanja smo, uz  svoje roditelje, učili o svijetu oko sebe. Kada smo se ponašali u skladu s onime što su drugi od nas očekivali tada bi bili nagrađeni. Kao djetetu najveća nagrada na svijetu mogao je biti sladoled koji su nam kupili roditelji, a kojeg smo pojeli u šetnji gradom držeći mamu ili tatu za ruku. I osjećali smo se sretno i sigurno. Međutim, kako smo odrastali „sladoled“ više nije bio dovoljan.

Period mladenaštva donio je potrebu za sasvim drugačijim oblikom nagrađivanja - izlasci, nova poznanstva, širenje kruga prijatelja, osjećaj slobode... Smanjila se potreba za time da nas roditelji nagrađuju na način kako smo naučili.

Ako smo bili „previše“ buntovni, možda smo odbijali ono što su nam roditelji u tom periodu nudili iz nove potrebe koja je rasla u nama, a to je potreba za osamostaljivanjem, za odvajanjem, za separacijom od roditelja, potreba za izgradnjom vlastite ličnosti.

Međutim, neovisno o tome koliko u nekom trenutku imamo godina, tijekom cijelog života javlja se unutarnja želja i potreba da nam roditelji kroz priznavanje nečega što smo dobro napravili iskazuju svoju ljubav i prihvaćanje. To želi dijete u nama. Jer, iako se tijekom procesa odrastanja smanjuje uloga roditelja u životu djeteta, roditelji i nadalje, a najčešće tijekom cijelog života, ostaju najvažnije osobe u životu. 

Kako život prolazi roditelji stare i više ne mogu pružiti ono što bismo mi od njih željeli dobiti. Na tom mjestu ostaje bolna praznina koja se može ispuniti na drugačiji način - upoznavanjem sebe i svojih potreba, pomirenjem sa roditeljima takvima kakvi jesu, prihvaćanjem njihovih dobrih i loših strana i učenjem kako u sebi pronaći podršku i snagu za suočavanje sa životnim izazovima.

Jedan od ciljeva upoznavanja sebe je izgraditi svog „unutarnjeg“ roditelja koji će nas kada napravimo nešto s čime se ponosimo nagraditi; „unutarnjeg“  roditelja koji će nas razumijeti i utješiti kad je potrebno; „unutarnjeg“ roditelja koji će uvijek biti tu za nas.  

NOVI KORAK

Izreka kaže: „Svaki dan je novi dan“.

Od buđenja do ponovnog počinka prolazimo kroz cjeloviti životni ciklus - svaki dan se „rađamo“ (budimo) i „umiremo“ (spavamo). Svaki dan je kao jedan život.

Nažalost, u današnjoj dinamici življenja, uz brojne obiteljske i poslovne obveze, dani prolaze, a da ih nismo niti svjesni. I tako prolaze mjeseci i godine... prođe i cijeli život...

Kako bismo barem ponekad „zaustavili“ vrijeme i osjetili život u sebi i oko sebe, moramo doći u kontakt sa svojim unutarnjim svijetom, sa dijelovima naše ličnosti koji nas podsjećaju tko smo i što smo.

Ponekad, zbog bolnih iskustava iz djetinjstva potiskujemo potrebu za povezivanjem sa djetetom u sebi, djetetom koje još uvijek pati iako smo danas odrasla osoba koja ima vlastitu obitelj, posao, ugled, karijeru... Dijete u nama je i dalje vrlo živo i traži da ga vidimo, da mu damo važnost koju možda prije nikada nije dobilo na način na koji mu je bilo potrebno.

Sjećanja vezana uz djetinjstvo ne smiju nas obeshrabriti da se okrenemo sebi u sadašnjem trenutku jer kada svom "unutarnjem djetetu" pružimo zaštitu i sigurnost, dobivamo slobodu u daljnjem istraživanju i upoznavanju svojih potreba i osjećaja.

Upoznavanjem sebe lakše spoznajemo i ono što se događa oko nas - više razumijemo odnose u kojima se nalazimo, lakše prepoznajemo svoje vlastite potrebe, ali i potrebe drugih, sigurniji smo kod donošenja drugačijih životnih odluka i spremniji preuzeti rizike.

Nije svaki dan pogodan da se odvažimo na „novi korak“ u životu. Učiniti nešto novo i drugačije dok još nismo spremni može nas privremeno obeshrabriti za određivanje novog smjera na životnom putovanju. Dobro je da smo toga svjesni i da to poštujemo. I da budemo strpljivi.

Zato je, kad prepoznamo da je pravi trenutak za neku promjenu, dobro iskoristiti taj osjećaj i energiju i pustiti da nas naši „unutarnji vodiči“ odvedu „korak dalje“ u našem životu.

Za svaki novi korak u životu potrebna je hrabrost. Svakodnevno.

RAZUMIJETI SEBE

Razumijeti samog sebe, ili samu sebe, uopće nije lako. Naša slika o nama samima rezultat je cjelokupnog životnog iskustva stečenog kroz različite odnose - od roditelja, preko obitelji do današnjih odnosa sa prijateljima, supružnicima, djecom, poslovnim kolegama... To je cijela mreža interakcija koje su stalno u pokretu, one su dinamične i uvijek drugačije, zato jer vrijeme prolazi i svi uključeni se mijenjaju, svjesno ili nesvjesno.

Teško je stvoriti neku sliku o sebi za koju bi mogli reći: "E, to je to! To sam ja!" jer svakodnevno razmišljamo o sebi, o svojim vrijednostima, ciljevima, željama, potrebama. Ako odredimo da smo "netko" tada si zatvaramo mogućnosti rasta, vlastitog razvoja i postoji opasnost da postanemo rigidne, tvrde ličnosti koje su izgubile fleksibilnost u osjećanju pulsa života, koje više ne osjećaju energiju koja prolazi kroz njih, energiju koja daje signale što treba preispitati ili promijeniti.

Da ne upadnemo u zamku određenosti trebali bismo njegovati vlastitu skeptičnost i provjeravati vlastite porive ka promjenama ili odbijanju promjena; pokušati pronaći ravnotežu koja će nam odgovarati i svaki dan ju ponovno namještati, uštimavati, već prema datim životnim okolnostima, jer svaki dan je drugačiji.

Pri uvježbavanju svakodnevnog pronalaženja unutarnje ravnoteže pomaže vježbanje vlastite fleksibilnosti i kreativnosti. A to je područje kojim se bavi psihodrama.

I za kraj ovog posta dobro će sjesti poznata misao Alberta Einsteina: Sve je relativno.

OSJEĆAJNE NAOČALE

Roza, žute, zelene, sive, crne, crvene, plave? Osjećajne naočale su različitih boja i određuju kakvima vidimo ljude oko sebe.

Kad se osjećamo dobro, zadovoljno sa sobom i svojim životom tada i ljude oko sebe vidimo kao pozitivne. Uočavamo samo njihove vrline i često zaista ne vidimo neke „loše“ strane na koje nas mogu upozoriti drugi ljudi koji gledaju kroz svoje naočale, drugačije od naših. Npr. kod zaljubljenosti, neku osobu vidimo u samim superlativima, sve naj-naj-naj, ali kada stavimo neke druge naočale, npr. naljutimo se na osobu u koju smo zaljubljeni, ili nas ta osoba rastuži, slika koju vidimo odnosno naš doživljaj neke osobe, može se u potpunosti izmijeniti. 

Različiti osjećaji uzrokovani su različitim poticajima izvana ili unutar nas samih. Osjećaji su prolazni i izmjenjuju se, ali istovremeno jako utječu na naše ponašanje i načine kako se odnosimo prema drugima.

Kvaliteta naših odnosa često ovisi o tome kako se u nekom trenutku osjećamo. Svatko ima pravo na svoje osjećaje, ali intenzivne emocije prisutne u nekom odnosu mogu taj odnos jako narušiti i učiniti da se i ostali uključeni loše osjećaju. 

Osjećajna komponenta odnosa nije jedina dimenzija odnosa sa drugima. Odnos s nekom osobom, pogotovo ako se radi o nama važnom odnosu, sastoji se puno više od osjećaja, ali o tome drugom prilikom. Bitno je da je naučimo prepoznati načine kako reagiramo kada se osjećamo npr. tužno, sretno, ljutito, mrzovoljno i s vremenom razumijeti što se krije iza tih osjećajnih ponašanja jer na taj način bolje razumijemo sami sebe i direktno djelujemo na kvalitetu vlastitog života.

VRIJEME KAO FAKTOR IZLJEČENJA DUŠE

Naša duša živi u nama, u našem tijelu. U tijelu koje je pretrpjelo mnogo iskustava, osjećaja, događaja, odnosa, različitih situacija koje su na nama ostavile svoj trag.

Tijelo pamti mnoge dobre poruke koje je dobivalo od drugih ljudi (pažnja, dodir, toplina, prihvaćanje, razumijevanje...) koje predstavljaju temelj za zdrav emocionalni život. Također pamti i teške trenutke kojima je bilo izloženo, od kojih su neki duboko potisnuti jer su prebolni da bi bili na površini. Živimo s njima svaki dan ne znajući da su tu, dok se ne dogodi nešto što ih ponovno izvuče na površinu - neki događaj, situacija, nečija gesta...

I tada se ponovno pitamo što je to, otkuda dolazi...Počinje preispitivanje i ponovno postavljanje vječitih pitanja:

• Tko sam ja?
• Kuda idem?
• Što želim od života?
• Što očekujem od drugih? Što od sebe?
• ....

Postavljanje pitanja je dobar početak za bilo što - za dublje promišljanje, za akciju, za male pomake... onoliko koliko u tom trenutku možemo ići naprijed. Jer svaki, i najmanji korak je važan. Također je važan i svaki korak unatrag jer nam omogućava da bolje integriramo i prihvatimo uvide do kojih smo došli. Ponekad je jednostavno potrebno više vremena da počnemo živjeti sa stečenim uvidima, vremena u kojem sazrijevamo i prihvaćamo se, dio po dio, vremena u kojem se izgrađujemo kao ličnost.

SAMOPRIBLIŽAVANJE

Kao što navodi Aristotel, a  mnogi drugi poslije njega, da bi bili sretniji i živjeli ispunjeniji život moramo brinuti o svom unutarnjem svijetu, o svojoj duši, duhovnom dijelu sebe. Pri tome uvijek krećemo od trenutnih okolnosti, od onoga što poznajemo, od vlastitog realiteta ma koliko nam se to čini teško ili nedokučivo, jer to smo mi, to je naš trenutni život, njegova kvaliteta, njegov smisao i njegove poruke koje nam pomažu da odredimo u kom smjeru ići.

Kad se odlučimo malo dublje pogledati u sebe i istražiti svoja iskustva te pokušati razumjeti zašto nam se nešto "događa", tada se otvaraju mogućnosti za nove perspektive i ideje i drugačije razumijevanje svijeta oko nas, ali i svijeta u nama.

Približavati se sebi nije lako. To je proces koji iziskuje i suočavanje sa "lošim" dijelovima sebe, onima koji su nam ponekad toliko teški za prihvatiti.

Ponekad uočavamo da postoji razlika između toga kako mi doživljavamo sami sebe i kako nas doživljavaju drugi. To je "slika o sebi" koja može biti idealizirana slika nas samih i nije u skladu sa reakcijama iz okoline ("kako me drugi vide"). Izostankom komunikacije i razgovora o vlastitim očekivanjima i očekivanjima od nama bliskih osoba o tome kakav bi netko trebao/mogao/htio biti u nekom njemu važnom odnosu, dolazi do međusobnog udaljavanja dvije osobe i stagnacije odnosa koji se, da bi se održao kroz vrijeme, mora stalno razvijati. Jedini način na koji je moguće održavati odnose je upravo kroz razgovor i dijeljenje svojih misli i osjećaja jer tako najbolje upoznajemo sebe i svoje potrebe te se usklađujemo s drugima.

Kada pronađemo u sebi snagu i odlučnost za istraživanjem samog sebe usprkos neizvjesnosti koja prati taj proces i često "dva koraka naprijed, jedan nazad" ritam napredovanja, napravili smo korak koji je usmjeren prema vlastitoj dobrobiti. Upoznavanjem sebe upoznajemo i svijet oko sebe i s vremenom možemo bolje razumjeti zašto nam se neke stvari "događaju", zašto biramo neka ponašanja, partnere, odnose... I tada postajemo spremniji donositi drugačije odluke koje će direktno utjecati na kvalitetu našeg života.

Na uključivanje u terapiju svatko se odlučuje iz samo njemu znanih razloga (nedostatak životne energije; svijest o tome da mora postojati nešto bolje, nešto više; osjećaj pritiska zbog neispunjenih očekivanja, kako vlastitih tako i očekivanja drugih; loši međuljudski odnosi; poteškoće u komunikaciji s djetetom, partnerom...). To je potpuno individualno utemeljena odluka koja dolazi kad je osoba spremna.

Ono što je zajedničko svima koji se odlučuju na terapiju je da žele poboljšati važne odnose u svom životu: odnos sa djecom, odnos sa partnerom, odnos sa roditeljima, drugim članovima obitelji... ili odnos sa samim sobom.

Svi ti odnosi su važni jer se čovjek ispunjava jedino u interakciji i suživotu s drugima jer "čovjek nije otok" (John Donne, 16. st.).

A jedini način da u tome uspije je da prvo pođe od sebe.