Izreka kaže: „Svaki dan je novi dan“.
Od
buđenja do ponovnog počinka prolazimo kroz cjeloviti životni ciklus - svaki dan
se „rađamo“ (budimo) i „umiremo“ (spavamo). Svaki dan je kao jedan život.
Nažalost,
u današnjoj dinamici življenja, uz brojne obiteljske i poslovne obveze,
dani prolaze, a da ih nismo niti svjesni. I tako prolaze mjeseci i godine... prođe i cijeli život...
Kako
bismo barem ponekad „zaustavili“ vrijeme i osjetili život u sebi i oko sebe, moramo doći u kontakt sa svojim unutarnjim svijetom, sa dijelovima
naše ličnosti koji nas podsjećaju tko smo i
što smo.
Ponekad,
zbog bolnih iskustava iz djetinjstva potiskujemo potrebu za povezivanjem sa
djetetom u sebi, djetetom koje još uvijek pati iako smo danas odrasla osoba
koja ima vlastitu obitelj, posao, ugled, karijeru... Dijete u nama je i dalje
vrlo živo i traži da ga vidimo, da mu damo važnost koju možda prije nikada nije
dobilo na način na koji mu je bilo potrebno.
Sjećanja
vezana uz djetinjstvo ne smiju nas obeshrabriti da se okrenemo sebi u sadašnjem
trenutku jer kada svom "unutarnjem djetetu" pružimo zaštitu i sigurnost, dobivamo slobodu u
daljnjem istraživanju i upoznavanju svojih
potreba i osjećaja.
Upoznavanjem
sebe lakše spoznajemo i ono što se događa oko nas - više razumijemo odnose u
kojima se nalazimo, lakše prepoznajemo svoje vlastite potrebe, ali i potrebe
drugih, sigurniji smo kod donošenja drugačijih životnih odluka i spremniji preuzeti rizike.
Nije
svaki dan pogodan da se odvažimo na „novi korak“ u životu. Učiniti nešto novo i
drugačije dok još nismo spremni može nas privremeno obeshrabriti za određivanje
novog smjera na životnom putovanju. Dobro je da smo toga svjesni i da to
poštujemo. I da budemo strpljivi.
Zato
je, kad prepoznamo da je pravi trenutak za neku promjenu, dobro iskoristiti taj
osjećaj i energiju i pustiti da nas naši „unutarnji vodiči“ odvedu „korak dalje“
u našem životu.
Za
svaki novi korak u životu potrebna je hrabrost. Svakodnevno.
Nema komentara:
Objavi komentar