NAGRAĐIVANJE

Roditelji su prve osobe u životu djeteta koje djetetu odražavaju svijet koji ga okružuje. Kasnije se uz roditelje uključuju i drugi članovi naše obitelji, zajednice u kojoj živimo, i od svih učimo - učimo o sebi i svijetu oko sebe. 

Tijekom odrastanja smo, uz  svoje roditelje, učili o svijetu oko sebe. Kada smo se ponašali u skladu s onime što su drugi od nas očekivali tada bi bili nagrađeni. Kao djetetu najveća nagrada na svijetu mogao je biti sladoled koji su nam kupili roditelji, a kojeg smo pojeli u šetnji gradom držeći mamu ili tatu za ruku. I osjećali smo se sretno i sigurno. Međutim, kako smo odrastali „sladoled“ više nije bio dovoljan.

Period mladenaštva donio je potrebu za sasvim drugačijim oblikom nagrađivanja - izlasci, nova poznanstva, širenje kruga prijatelja, osjećaj slobode... Smanjila se potreba za time da nas roditelji nagrađuju na način kako smo naučili.

Ako smo bili „previše“ buntovni, možda smo odbijali ono što su nam roditelji u tom periodu nudili iz nove potrebe koja je rasla u nama, a to je potreba za osamostaljivanjem, za odvajanjem, za separacijom od roditelja, potreba za izgradnjom vlastite ličnosti.

Međutim, neovisno o tome koliko u nekom trenutku imamo godina, tijekom cijelog života javlja se unutarnja želja i potreba da nam roditelji kroz priznavanje nečega što smo dobro napravili iskazuju svoju ljubav i prihvaćanje. To želi dijete u nama. Jer, iako se tijekom procesa odrastanja smanjuje uloga roditelja u životu djeteta, roditelji i nadalje, a najčešće tijekom cijelog života, ostaju najvažnije osobe u životu. 

Kako život prolazi roditelji stare i više ne mogu pružiti ono što bismo mi od njih željeli dobiti. Na tom mjestu ostaje bolna praznina koja se može ispuniti na drugačiji način - upoznavanjem sebe i svojih potreba, pomirenjem sa roditeljima takvima kakvi jesu, prihvaćanjem njihovih dobrih i loših strana i učenjem kako u sebi pronaći podršku i snagu za suočavanje sa životnim izazovima.

Jedan od ciljeva upoznavanja sebe je izgraditi svog „unutarnjeg“ roditelja koji će nas kada napravimo nešto s čime se ponosimo nagraditi; „unutarnjeg“  roditelja koji će nas razumijeti i utješiti kad je potrebno; „unutarnjeg“ roditelja koji će uvijek biti tu za nas.  

NOVI KORAK

Izreka kaže: „Svaki dan je novi dan“.

Od buđenja do ponovnog počinka prolazimo kroz cjeloviti životni ciklus - svaki dan se „rađamo“ (budimo) i „umiremo“ (spavamo). Svaki dan je kao jedan život.

Nažalost, u današnjoj dinamici življenja, uz brojne obiteljske i poslovne obveze, dani prolaze, a da ih nismo niti svjesni. I tako prolaze mjeseci i godine... prođe i cijeli život...

Kako bismo barem ponekad „zaustavili“ vrijeme i osjetili život u sebi i oko sebe, moramo doći u kontakt sa svojim unutarnjim svijetom, sa dijelovima naše ličnosti koji nas podsjećaju tko smo i što smo.

Ponekad, zbog bolnih iskustava iz djetinjstva potiskujemo potrebu za povezivanjem sa djetetom u sebi, djetetom koje još uvijek pati iako smo danas odrasla osoba koja ima vlastitu obitelj, posao, ugled, karijeru... Dijete u nama je i dalje vrlo živo i traži da ga vidimo, da mu damo važnost koju možda prije nikada nije dobilo na način na koji mu je bilo potrebno.

Sjećanja vezana uz djetinjstvo ne smiju nas obeshrabriti da se okrenemo sebi u sadašnjem trenutku jer kada svom "unutarnjem djetetu" pružimo zaštitu i sigurnost, dobivamo slobodu u daljnjem istraživanju i upoznavanju svojih potreba i osjećaja.

Upoznavanjem sebe lakše spoznajemo i ono što se događa oko nas - više razumijemo odnose u kojima se nalazimo, lakše prepoznajemo svoje vlastite potrebe, ali i potrebe drugih, sigurniji smo kod donošenja drugačijih životnih odluka i spremniji preuzeti rizike.

Nije svaki dan pogodan da se odvažimo na „novi korak“ u životu. Učiniti nešto novo i drugačije dok još nismo spremni može nas privremeno obeshrabriti za određivanje novog smjera na životnom putovanju. Dobro je da smo toga svjesni i da to poštujemo. I da budemo strpljivi.

Zato je, kad prepoznamo da je pravi trenutak za neku promjenu, dobro iskoristiti taj osjećaj i energiju i pustiti da nas naši „unutarnji vodiči“ odvedu „korak dalje“ u našem životu.

Za svaki novi korak u životu potrebna je hrabrost. Svakodnevno.

RAZUMIJETI SEBE

Razumijeti samog sebe, ili samu sebe, uopće nije lako. Naša slika o nama samima rezultat je cjelokupnog životnog iskustva stečenog kroz različite odnose - od roditelja, preko obitelji do današnjih odnosa sa prijateljima, supružnicima, djecom, poslovnim kolegama... To je cijela mreža interakcija koje su stalno u pokretu, one su dinamične i uvijek drugačije, zato jer vrijeme prolazi i svi uključeni se mijenjaju, svjesno ili nesvjesno.

Teško je stvoriti neku sliku o sebi za koju bi mogli reći: "E, to je to! To sam ja!" jer svakodnevno razmišljamo o sebi, o svojim vrijednostima, ciljevima, željama, potrebama. Ako odredimo da smo "netko" tada si zatvaramo mogućnosti rasta, vlastitog razvoja i postoji opasnost da postanemo rigidne, tvrde ličnosti koje su izgubile fleksibilnost u osjećanju pulsa života, koje više ne osjećaju energiju koja prolazi kroz njih, energiju koja daje signale što treba preispitati ili promijeniti.

Da ne upadnemo u zamku određenosti trebali bismo njegovati vlastitu skeptičnost i provjeravati vlastite porive ka promjenama ili odbijanju promjena; pokušati pronaći ravnotežu koja će nam odgovarati i svaki dan ju ponovno namještati, uštimavati, već prema datim životnim okolnostima, jer svaki dan je drugačiji.

Pri uvježbavanju svakodnevnog pronalaženja unutarnje ravnoteže pomaže vježbanje vlastite fleksibilnosti i kreativnosti. A to je područje kojim se bavi psihodrama.

I za kraj ovog posta dobro će sjesti poznata misao Alberta Einsteina: Sve je relativno.

OSJEĆAJNE NAOČALE

Roza, žute, zelene, sive, crne, crvene, plave? Osjećajne naočale su različitih boja i određuju kakvima vidimo ljude oko sebe.

Kad se osjećamo dobro, zadovoljno sa sobom i svojim životom tada i ljude oko sebe vidimo kao pozitivne. Uočavamo samo njihove vrline i često zaista ne vidimo neke „loše“ strane na koje nas mogu upozoriti drugi ljudi koji gledaju kroz svoje naočale, drugačije od naših. Npr. kod zaljubljenosti, neku osobu vidimo u samim superlativima, sve naj-naj-naj, ali kada stavimo neke druge naočale, npr. naljutimo se na osobu u koju smo zaljubljeni, ili nas ta osoba rastuži, slika koju vidimo odnosno naš doživljaj neke osobe, može se u potpunosti izmijeniti. 

Različiti osjećaji uzrokovani su različitim poticajima izvana ili unutar nas samih. Osjećaji su prolazni i izmjenjuju se, ali istovremeno jako utječu na naše ponašanje i načine kako se odnosimo prema drugima.

Kvaliteta naših odnosa često ovisi o tome kako se u nekom trenutku osjećamo. Svatko ima pravo na svoje osjećaje, ali intenzivne emocije prisutne u nekom odnosu mogu taj odnos jako narušiti i učiniti da se i ostali uključeni loše osjećaju. 

Osjećajna komponenta odnosa nije jedina dimenzija odnosa sa drugima. Odnos s nekom osobom, pogotovo ako se radi o nama važnom odnosu, sastoji se puno više od osjećaja, ali o tome drugom prilikom. Bitno je da je naučimo prepoznati načine kako reagiramo kada se osjećamo npr. tužno, sretno, ljutito, mrzovoljno i s vremenom razumijeti što se krije iza tih osjećajnih ponašanja jer na taj način bolje razumijemo sami sebe i direktno djelujemo na kvalitetu vlastitog života.