VRIJEME KAO FAKTOR IZLJEČENJA DUŠE

Naša duša živi u nama, u našem tijelu. U tijelu koje je pretrpjelo mnogo iskustava, osjećaja, događaja, odnosa, različitih situacija koje su na nama ostavile svoj trag.

Tijelo pamti mnoge dobre poruke koje je dobivalo od drugih ljudi (pažnja, dodir, toplina, prihvaćanje, razumijevanje...) koje predstavljaju temelj za zdrav emocionalni život. Također pamti i teške trenutke kojima je bilo izloženo, od kojih su neki duboko potisnuti jer su prebolni da bi bili na površini. Živimo s njima svaki dan ne znajući da su tu, dok se ne dogodi nešto što ih ponovno izvuče na površinu - neki događaj, situacija, nečija gesta...

I tada se ponovno pitamo što je to, otkuda dolazi...Počinje preispitivanje i ponovno postavljanje vječitih pitanja:

• Tko sam ja?
• Kuda idem?
• Što želim od života?
• Što očekujem od drugih? Što od sebe?
• ....

Postavljanje pitanja je dobar početak za bilo što - za dublje promišljanje, za akciju, za male pomake... onoliko koliko u tom trenutku možemo ići naprijed. Jer svaki, i najmanji korak je važan. Također je važan i svaki korak unatrag jer nam omogućava da bolje integriramo i prihvatimo uvide do kojih smo došli. Ponekad je jednostavno potrebno više vremena da počnemo živjeti sa stečenim uvidima, vremena u kojem sazrijevamo i prihvaćamo se, dio po dio, vremena u kojem se izgrađujemo kao ličnost.

SAMOPRIBLIŽAVANJE

Kao što navodi Aristotel, a  mnogi drugi poslije njega, da bi bili sretniji i živjeli ispunjeniji život moramo brinuti o svom unutarnjem svijetu, o svojoj duši, duhovnom dijelu sebe. Pri tome uvijek krećemo od trenutnih okolnosti, od onoga što poznajemo, od vlastitog realiteta ma koliko nam se to čini teško ili nedokučivo, jer to smo mi, to je naš trenutni život, njegova kvaliteta, njegov smisao i njegove poruke koje nam pomažu da odredimo u kom smjeru ići.

Kad se odlučimo malo dublje pogledati u sebe i istražiti svoja iskustva te pokušati razumjeti zašto nam se nešto "događa", tada se otvaraju mogućnosti za nove perspektive i ideje i drugačije razumijevanje svijeta oko nas, ali i svijeta u nama.

Približavati se sebi nije lako. To je proces koji iziskuje i suočavanje sa "lošim" dijelovima sebe, onima koji su nam ponekad toliko teški za prihvatiti.

Ponekad uočavamo da postoji razlika između toga kako mi doživljavamo sami sebe i kako nas doživljavaju drugi. To je "slika o sebi" koja može biti idealizirana slika nas samih i nije u skladu sa reakcijama iz okoline ("kako me drugi vide"). Izostankom komunikacije i razgovora o vlastitim očekivanjima i očekivanjima od nama bliskih osoba o tome kakav bi netko trebao/mogao/htio biti u nekom njemu važnom odnosu, dolazi do međusobnog udaljavanja dvije osobe i stagnacije odnosa koji se, da bi se održao kroz vrijeme, mora stalno razvijati. Jedini način na koji je moguće održavati odnose je upravo kroz razgovor i dijeljenje svojih misli i osjećaja jer tako najbolje upoznajemo sebe i svoje potrebe te se usklađujemo s drugima.

Kada pronađemo u sebi snagu i odlučnost za istraživanjem samog sebe usprkos neizvjesnosti koja prati taj proces i često "dva koraka naprijed, jedan nazad" ritam napredovanja, napravili smo korak koji je usmjeren prema vlastitoj dobrobiti. Upoznavanjem sebe upoznajemo i svijet oko sebe i s vremenom možemo bolje razumjeti zašto nam se neke stvari "događaju", zašto biramo neka ponašanja, partnere, odnose... I tada postajemo spremniji donositi drugačije odluke koje će direktno utjecati na kvalitetu našeg života.

Na uključivanje u terapiju svatko se odlučuje iz samo njemu znanih razloga (nedostatak životne energije; svijest o tome da mora postojati nešto bolje, nešto više; osjećaj pritiska zbog neispunjenih očekivanja, kako vlastitih tako i očekivanja drugih; loši međuljudski odnosi; poteškoće u komunikaciji s djetetom, partnerom...). To je potpuno individualno utemeljena odluka koja dolazi kad je osoba spremna.

Ono što je zajedničko svima koji se odlučuju na terapiju je da žele poboljšati važne odnose u svom životu: odnos sa djecom, odnos sa partnerom, odnos sa roditeljima, drugim članovima obitelji... ili odnos sa samim sobom.

Svi ti odnosi su važni jer se čovjek ispunjava jedino u interakciji i suživotu s drugima jer "čovjek nije otok" (John Donne, 16. st.).

A jedini način da u tome uspije je da prvo pođe od sebe.

TIJELO I DUŠA

"Ako je duša važnija od tijela (jer je po prirodi sposobnija da vodi), 
i ako sa za tijelo brinu umijeća i vještine kao što su liječništvo i tjelovježba 
(i njih smatramo znanjima i za neke ljude govorimo da su ih stekli), 
očigledno je da neka briga i neko umijeće postoji i za dušu i za duševne vrline,
i sposobni smo ga steći, jer to možemo i s onim u čemu nam je neznanje veće i što je teže spoznati."

Aristotel

TERAPEUT U PSIHODRAMI

Terapeut u psihodrami, ili psihodramski teraput, je režiser, direktor, voditelj, producent i terapeut. Svojim znanjima, vještinama i osobnošću gradi terapeutski odnos sa svakim članom psihodramske grupe, ali i sa grupom u cjelini. Kroz neposredni kontakt uvažava svakog pojedinca upravo takvog kakav on jest, prihvaća njegova specifična iskustva i jedinstvenost njegove životne situacije kako bi mu pomogao da sam odredi svoje ciljeve i pratio ga na putu prema ostvarivanju tih ciljeva.

Psihoterapija je proces koji se u najvećem dijelu događa u nama samima. To je putovanje koji nema jasnih oznaka gdje treba skrenuti lijevo, gdje desno, kada se odmarati i prespavati na putu, a kada ubrzati svoj dolazak na neku od stanica... Zato je potrebna podrška i vođenje od strane terapeuta kroz terapijski odnos temeljen na međusobnom povjerenju.

Terapeut pomaže svom klijentu u osvještavanju štetnih i nefunkcionalnih obrazaca ponašanja, u boljem razumijevanju odnosa u kojima se ta ponašanja događaju kao i osjećaje koji sputavaju i onemogućavaju protočnost energije kreativnosti i spontanosti, novih misli i ideja.

Terapeut doživljava osobu u kontekstu specifičnog socijalnog okruženja koje svojim utjecajima (obitelj, škola, zanimanje, način života...) omogućava doživljavanje različitih i za osobu značajnih iskustva koja su ju formirala i oblikovala u upravo takvu osobu kakva je sada.

Terapeut pomaže klijentu u procesu osobne promjene kroz postizanje ciljeva koji otvaraju nove izvore unutarnje snage. On ga prati kroz proces promjene, pruža mu podršku i vjeruje u njegove snage i sposobnosti za promjenu imajući uvijek u vidu da svatko za sebe zna što je za njega najbolje. Uloga terapeuta je da to podrži i ojača i da zajedno s klijentom izdrži neizvjesnost traženja za svo vrijeme koje provedu na "zajedničkom putovanju".

KADA KRENUTI NA PSIHOTERAPIJU?

Ante Teskera: DEVASTACIJA, 2002, kolaž

Osjećaji su najbolji pokazatelji da nešto "ne štima". Da se u nama nešto događa, da nešto želi izaći "van". Jer, osjećaji nas rijetko varaju svojim signalima.

Različiti su načini na koje se mogu manifestirati ponašanja u čijoj su podlozi neosviješteni ili neprorađeni osjećaji. Tako na neki događaj možemo reagirati na emocionalno pretjerano intenzivan način. Npr. jedna sasvim uobičajena gesta neke osobe može izazvati navalu agresivnih osjećaja na tu osobu, koja je sasvim slučajno "naletjela" u "nezgodnom" trenutku. S druge strane, na isti "okidač" se možemo emocionalno zatvoriti i uopće ne reagirati. U svakom slučaju, emocije pronalaze načine izlaska "na površinu". Kod zatvorenijih osoba koje teže izražavaju svoje osjećaje može se dogoditi da se potisnuti i neprorađeni osjećaji manifestiraju kroz  psihosomatske, psihološke ili psihičke poteškoće koje ometaju svakodnevno funkcioniranje na poslu i u obitelji.

Usklađenost toga kako se netko osjeća i kako se ponaša govori o autentičnosti osobe, o razini njezine svijesti o samoj sebi, o njezinim potrebama, željama i planovima te načinima i uspješnosti njihove realizacije u sadašnjosti i budućnosti. S druge strane, neusklađenost osjećaja i ponašanja dovodi do frustracije i potrebe za promjenom.

Kako raste unutarnja frustracija i nezadovoljstvo, paralelno mogu rasti i očekivanja od drugih ljudi da će učiniti nešto od čega ćemo se mi osjećati bolje. Iako to neko vrijeme na nekoj razini može relativno uspješno funkcionirati, očekivanja od drugih da nas učine sretnijima dugoročno nažalost nemaju perspektivu. Zato je i danas još uvijek aktualna misao "Spoznaj samog sebe" jer otvara put prema onome s čime možemo "upravljati" u okvirima našeg postojanja - nama samima.

U čovjekovoj je prirodi povezivati se s drugim ljudima, dijeliti sebe, osjećati zajedništvo. Aristotel je čovjeka opisao kao "zoon politikon, društveno biće, biće zajednice i zajedništva; čovjek svojom prirodom konstituira grad-državu; pojedinac bez zajednice nije samodostatan i ne može opstati" (Izvor Wikipedija).

U suvremenom društvu se neposredan, topao, uključujući ljudski kontakt izgubio u brzini kojom živimo život na relaciji posao - kuća - posao jer više jednostavno nemamo vremena za "obične" stvari. Na proces otuđenja značajno je utjecao i razvoj Interneta, a posebice virtualne društvene mreže koje omogućavaju "druženje" bez neposrednog kontakta s drugim čovjekom, bez gledanja, slušanja, mirisanja, doticanja, bez uključivanja svih osjetila koja definiraju ljudski odnos.

Kontakt s vlastitim osjećajima i razumijevanje poruka koje dobivamo od osjećaja omogućavaju emocionalnu i duhovnu revitalizaciju i pomažu u preispitivanju svrhe vlastitog postojanja u prostoru i vremenu u kojem živimo. Razumijevanje onoga "što nam se događa" pokreće procese osobnog razvoja, pomaže u donošenju životnih odluka ali i u koračanju duhovnim putem.

Svaki novi početak započinje onda kad smo za njega spremni. I zato, ukoliko osjećate da ste spremni, hrabro pristupite procesu vlastite unutarnje promjene. 

O PSIHODRAMI

Psihodrama je jedan od psihoterapijskih pravaca nastalih početkom 20.st. Osmislio ju je Jacob Levi Moreno koji je u psihoterapiju uveo elemente dječje igre i kroz terapiju pomagao ljudima da ponovno otkrivaju i razvijaju vlastitu spontanost i kreativnost. Te osobine specifične za dječju dob kod većine se ljudi, pod jakim utjecajem obiteljskih i kulturoloških obrazaca ("socijalizacija"), sustavno sputavaju do te mjere da u odrasloj dobi čak nestaju iz ponašanja.

Bez spontanosti ponašanje postaje rigidno, a funkcioniranje se počinje temeljiti na "stavljanju" drugih ljudi (ali i sebe) "u ladice". U takvim situacijama nema neposrednog i otvorenog kontakta između dvije osobe, nema dijaloga, dijeljenja, međusobnog uvažavanja i pojedinac postaje zatočenik vlastite "kulturne konzerve" - sredine u kojoj živi i obrazaca ponašanja koji tamo vladaju, često i generacijama.

Psihodrama je akcijska psihoterapijska metoda koja koristi elemente kazališta i scenskog izričaja. Time na slikovit i jasan način omogućava kontakt sa sadržajima unutarnjeg svijeta pojedinca i osvještavanje nefunkcionalnih ponašanja u različitim odnosima (partnerskom, roditeljskom, poslovnom).

ISPREPLETENOST, 2006, mozaik

Osoba koja psihodramski prorađuje neki svoj osobni sadržaj naziva se protagonist. Kako je psihodrama  grupna psihoterapija, najčešće se odvija u grupi u kojoj svi članovi imaju važne uloge. Oni donose sebe u psihodramu, sa svim svojim iskustvima, osjećajima, željama, međuljudskim odnosima, čime grupa postaje "svijet u malom" - prostor za vježbanje komunikacije, izražavanje osjećaja, isprobavanje novih ponašanja i sl.

Članovi grupe tijekom psihodramskog rada preuzimaju različite uloge za koje ih bira protagonist - ulogu majke, oca, braće, supružnika, djeteta, poslodavca... ulogu nekog važnog predmeta, životinje... ulogu nekog određenog osjećaja. Na taj način članovi grupe ulaze u uloge tzv. "pomoćnih ega" i postaju važni dijelovi psihodramskog rada na nekoj temi iz života. 

Izbor pomoćnih ega vrši se potpuno spontano, kad je protagonist pokrenut osjećajima koji dolaze iz njegovog unutarnjeg  iskustva, koji kroz psihodramu izlaze na površinu njegovog bića. Radeći na nekom konkretnom događaju iz vlastitog života protagonist u psihodramski prostor donosi "mjesto radnje", "vrijeme radnje", "sudionike radnje" - sve to ulazi u prostor u kojem se odvija psihodrama.

S obzirom na svoje specifičnosti kao terapijske metode psihodrama je posebno primjenjiva za prorađivanje traumatskih iskustava jer omogućava terapijski rad uz istodobno distanciranje od traumatskog događaja sagledavanjem sebe iz neutralne "pozicije ogledala" ("mirroring").

Psihodramski prostor je terapijski prostor u kojem se na spontan i kreativan način istražuju unutarnji svjetovi pojedinaca, njihovi odnosi, obiteljske veze, želje, strahovi, zamišljanja budućnosti. Kao tehnika koja koristi dramske elemente (uloge, scena, protagonist), psihodrama omogućava jasnije sagledavanje situacija koje se istražuju jer u "ovdje i sada" donosi prostor, vrijeme i aktere koji se ponovno oživljavaju u zaštićenom prostoru psihodramske grupe.

PUTOVANJE

Kineska poslovica kaže da put od tisuću milja počinje jednim korakom. Meni se čini da, već u trenutku kada se odlučimo na neko putovanje napravimo prvi i najvažniji korak - određujemo njegov smjer.

Svaki početak je težak, pogotovo u situacijama u kojima donosimo odluke koje mijenjaju naš život. Početna faza, koja zahtijeva prilagodbu na nove okolnosti i usklađivanje s promjenom, može izazivati različite osjećaje - od radosti i ispunjenosti, do nesigurnosti i očaja, tim više što nerijetko osjećamo kao da smo stalno na početku te da, iako prema slikama u svojoj glavi već "putujemo", zapravo još uvijek "pakiramo torbe". Taj doživljaj "tapkanja u mjestu" može biti iznimno frustrirajući i zahtijeva dobar odnos sa samim sobom, podršku okoline i jasnu viziju onoga čemu težimo.

Moje putovanje o kojem ovdje pišem rezultat je mnogih malih početaka iz različitih perioda života koji su se s vremenom, kroz različite puteve, polako stapali u jedan jedinstveni kolosjek. Ovo putovanje, kako ga sada doživljavam, je najdulje i najzanimljivije od svih putovanja - to je putovanje u kojem se dotiču obronci planina i dna mora... putovanje puno emocija, na kojem se smije i plače, ljuti i pomiruje... na kojem se gladuje i krijepi... putovanje koje i iscrpljuje i puni... Ovo je za mene vrlo važno putovanje, za koje osjećam da će potrajati bar tisuću milja :)

Zato krećem polako ali sigurno i temeljito, uz svijest o tome da kada želim "ubrzati" ustvari trebam "usporiti".

USPORAVANJA, 2002, kolaž