SAMOPRIBLIŽAVANJE

Kao što navodi Aristotel, a  mnogi drugi poslije njega, da bi bili sretniji i živjeli ispunjeniji život moramo brinuti o svom unutarnjem svijetu, o svojoj duši, duhovnom dijelu sebe. Pri tome uvijek krećemo od trenutnih okolnosti, od onoga što poznajemo, od vlastitog realiteta ma koliko nam se to čini teško ili nedokučivo, jer to smo mi, to je naš trenutni život, njegova kvaliteta, njegov smisao i njegove poruke koje nam pomažu da odredimo u kom smjeru ići.

Kad se odlučimo malo dublje pogledati u sebe i istražiti svoja iskustva te pokušati razumjeti zašto nam se nešto "događa", tada se otvaraju mogućnosti za nove perspektive i ideje i drugačije razumijevanje svijeta oko nas, ali i svijeta u nama.

Približavati se sebi nije lako. To je proces koji iziskuje i suočavanje sa "lošim" dijelovima sebe, onima koji su nam ponekad toliko teški za prihvatiti.

Ponekad uočavamo da postoji razlika između toga kako mi doživljavamo sami sebe i kako nas doživljavaju drugi. To je "slika o sebi" koja može biti idealizirana slika nas samih i nije u skladu sa reakcijama iz okoline ("kako me drugi vide"). Izostankom komunikacije i razgovora o vlastitim očekivanjima i očekivanjima od nama bliskih osoba o tome kakav bi netko trebao/mogao/htio biti u nekom njemu važnom odnosu, dolazi do međusobnog udaljavanja dvije osobe i stagnacije odnosa koji se, da bi se održao kroz vrijeme, mora stalno razvijati. Jedini način na koji je moguće održavati odnose je upravo kroz razgovor i dijeljenje svojih misli i osjećaja jer tako najbolje upoznajemo sebe i svoje potrebe te se usklađujemo s drugima.

Kada pronađemo u sebi snagu i odlučnost za istraživanjem samog sebe usprkos neizvjesnosti koja prati taj proces i često "dva koraka naprijed, jedan nazad" ritam napredovanja, napravili smo korak koji je usmjeren prema vlastitoj dobrobiti. Upoznavanjem sebe upoznajemo i svijet oko sebe i s vremenom možemo bolje razumjeti zašto nam se neke stvari "događaju", zašto biramo neka ponašanja, partnere, odnose... I tada postajemo spremniji donositi drugačije odluke koje će direktno utjecati na kvalitetu našeg života.

Na uključivanje u terapiju svatko se odlučuje iz samo njemu znanih razloga (nedostatak životne energije; svijest o tome da mora postojati nešto bolje, nešto više; osjećaj pritiska zbog neispunjenih očekivanja, kako vlastitih tako i očekivanja drugih; loši međuljudski odnosi; poteškoće u komunikaciji s djetetom, partnerom...). To je potpuno individualno utemeljena odluka koja dolazi kad je osoba spremna.

Ono što je zajedničko svima koji se odlučuju na terapiju je da žele poboljšati važne odnose u svom životu: odnos sa djecom, odnos sa partnerom, odnos sa roditeljima, drugim članovima obitelji... ili odnos sa samim sobom.

Svi ti odnosi su važni jer se čovjek ispunjava jedino u interakciji i suživotu s drugima jer "čovjek nije otok" (John Donne, 16. st.).

A jedini način da u tome uspije je da prvo pođe od sebe.